Članica BC prvaka iz Banje Koviljače i reprezentativka Srbije Brankica Negovanović (17) na vrhu je rang liste Svjetske karate federacije u juniorskoj konkurenciji do 53 kilograma od 12. oktobra.

Brankica je postigla sjajan uspeh i trenutno nijedan takmičar iz Srbije, ni u muškoj ni u ženskoj konkurenciji u njenoj kategoriji, nije prvi na svetskoj rang listi.

Brankica trenira karate od svoje sedme godine. Kao dijete gledala je stariju sestru Draganu, koja je bila među deset najboljih karatistkinja, i sanjala je da će i ona biti u takvom društvu, ali uspjela je ne samo to, već i biti prva na takvoj rang listi.

FOTO: Ilustracija

– Uspio sam da budem najbolji junior svijeta u svojoj kategoriji i sigurno sam jako sretan što sam ostvario svoj san. Ovo je veliki uspjeh ne samo za mene, već i za moj klub, moj grad i zemlju.

To je kruna mog dosadašnjeg rada i rezultat učešća i osvajanja medalja na brojnim domaćim i međunarodnim takmičenjima, a bio sam sedmi na Svjetskom prvenstvu u Čileu, viceprvak Evrope, treći na Mediteranu, trenutni dvostruki prvak Balkana i imam više medalja.

Nije bilo lako takmičiti se na svjetskoj sceni, ali sav trud i trud su se isplatili. Posvetio sam se karateu, još me čeka puno posla, imam cilj, a olimpijska medalja san je svakog sportiste i kruna moje karijere.

Do tada, nadam se da ću imati priliku da se popravim na brojnim turnirima i takmičenjima. – kaže mladi karatista iz Banje Koviljače koji je u razvojnom programu Olimpijskog komiteta i priprema se za Olimpijske igre 2024. godine.

FOTO: Ilustracija

Polovica do sada osvojenih bodova prenijet će se u seniorsku konkurenciju, tako da će ona odmah biti među prvih 40, 50, a želja joj je da i na tom takmičenju bude među deset najboljih na planeti.

Cilj joj je napredovati, osvajati medalje i na takmičenjima kako bi bolje predstavljala svoje mjesto i zemlju. Kaže da sebe nikada ne doživljava kao konkurenciju, već se uvijek koncentrira na sebe.

– Moje mišljenje je da mogu svakoga dobiti, ali i izgubiti od svih. Ne podcjenjujem nikoga i ne uzdižem nikoga, vodim se karijerom i znam da se uspjeh može postići samo trudom i odricanjem – kaže djevojka koja je u svojoj kategoriji na vrhu Svjetske karate federacije i koja neće biti zadovoljna ovim uspjehom. već ide dalje, sa željom da ubere nove vrhunske rezultate.

Muškarac koji je tražio da ostane anoniman požalio se na web stranici zbog svog braka. Naime, nakon 3 godine sumnjao je da njegova kćer nije njegova i da ga je supruga prevarila.

Zatim je opisao čitav događaj i kako se ponašao u odnosu na cijelu situaciju.

“Sa suprugom imam kćer već tri godine, ali ih više nemam. Upoznali smo se slučajno preko zajedničkih prijatelja i zabavljali smo se gotovo godinu dana kad mi je rekla da je trudna.

Tada nisam ni slutila da dijete nije moje. Nisam se planirao ženiti, mislio sam da mi je prerano, ali ja sam redovna osoba i nisam je htio ostaviti na cjedilu. Osim toga, jako sam je volio.

Zato sam je zaprosio i brzo smo organizirali vjenčanje, jer je već bila u četvrtom mjesecu. Rodila mi je kćerku i bio sam najsretnija osoba na svijetu.

Rekao sam svim prijateljima da nisam pogriješio i da sam poduzeo pravi korak. Nisam im mogao opisati svoju sreću.

Jako volim djevojku i brinem se o njoj cijelo vrijeme koliko mogu. Ali … s vremenom sam počeo primjećivati ​​neobične stvari i shvatio sam da djevojka uopće ne liči na mene, niti na nju, niti na bilo koju našu bližu ili dalju rodbinu.

Posavjetovao sam se sa sestrom i potajno izvršio DNK test. Možete zamisliti iznenađenje kada pročitam rezultate da to zaista nije moje.

Do tada sam sumnjao, ali sam sebi ponavljao da je to samo plod moje mašte.

Prije nedelju dana rekao sam supruzi da znam sve i zatražio razvod. Vrištala je, udarala me, negirala, govoreći da to nije istina, da sam lud, da to izmišljam …

Uspio sam se suzdržati i ostati smiren sve vrijeme dok je ona glumila, pa sam joj na kraju rekao da imam dokaze i da ih je uzalud negirala.

Rekao sam joj i da ako mi prizna, spreman sam joj oprostiti, ali ako nastavi ovako lagati, među nama je definitivno gotovo.

Na kraju mi ​​je priznala da me varala, ali po njenom mišljenju to nije bilo ništa strašno jer se to dogodilo samo jednom.

Naravno da joj nisam oprostio, niti joj mogu oprostiti. Rekao sam joj da uzme dijete i ode kod nje na nekoliko dana da se ohladi i razmisli.

Čim je otišla, promijenio sam bravu. Morao sam to učiniti, inače ne bih želio otići odavde. Ne planiram joj oprostiti i nemam o čemu razmišljati, s nama je gotovo, je li me varala prije braka ili u braku, podmetnula mi je tuđe dijete.

Žao mi je zbog djeteta, ne mogu vam opisati koliko mi je žao zbog tog djeteta, jako sam je volio. Morat ću polako zaboraviti na nju.

Zaista mi je žao, ali nisam otac tog djeteta i to više nije moja odgovornost. Neka moja uskoro bivša supruga nazove biološkog oca djevojke i zamoli ga za pomoć. “Iskopala je sebi rupu i uništila čitav naš život, i moj i djetetov.

U komentarima su svi podržali ovog čovjeka zbog njegove odluke.

Ministarstvo unutrašnjih poslova u ruskoj Kalugi izvijestilo je danas o događaju koji se dogodio 3. oktobra.

Kasno navečer toga dana, stanovnik Kaluge završio je posao u trgovini i krenuo kući. U jednoj mračnoj ulici iznenada ga je napao i pokušao da siluje nepoznati muškarac.

Djevojčica se branila, vikala, ali u kasnim satima na mjestu koje nije bilo zauzeto niko nije mogao pomoći.

Tada su se pojavili neočekivani „anđeli čuvari“: Čopor pasa lutalica otjerao je silovatelja i spasio djevojčicu!

Žrtva se obratila policiji, istraga je dovela do hapšenja 30-godišnjaka.

Silovatelj je odveden u policijsku stanicu, gdje ga je žrtva identificirala. Muškarac je uhapšen, pokrenut je krivični postupak, a mnogi vjeruju da čopor pasa lutalica zaslužuje posebnu nagradu.

Nedavno istraživanje pokazalo je da ljudi stariji od 40 godina najbolje rade kada rade samo tri dana u sedmici.

Istraživači su zaključili da su se kognitivne performanse sredovečnih ljudi poboljšale kada su radili i do 25 sati nedeljno.

S druge strane, učinak se smanjio kada je proteklo više od 25 sati rada tokom sedmice, zbog posljedica umora i stresa.

Ova studija, objavljena u radnom listu Instituta Melbourne, uključivala je niz kognitivnih testova. Obuhvatio je 3.000 australijskih muškaraca i 3.500 australijskih žena čije su radne navike analizirane.

Testirala je sposobnost učesnika da čitaju riječi naglas i recituju liste brojeva. Izmjerena je njihova sposobnost pamćenja, sposobnost razmišljanja koja je uključivala izvršno mišljenje, apstraktno razmišljanje i pamćenje.

Zaključeno je da učesnici koji rade 25 sati sedmično imaju najbolje rezultate, dok su rezultati onih koji rade 55 sati bili gori čak i od nezaposlenih.

Kao što je istakao profesor Colin McKenzie sa Univerziteta Keio, jedan od trojice autora studije:

Mnoge će zemlje podići dobnu granicu na kojoj se ljudi mogu kvalificirati za početak primanja penzijskih naknada. To znači da sve više ljudi nastavlja raditi u kasnijim fazama svog života.

Stepen intelektualne stimulacije može ovisiti o radnom vremenu. Posao može biti mač sa dvije oštrice, jer može stimulirati moždanu aktivnost, ali istodobno dugo radno vrijeme može uzrokovati umor i stres, što može narušiti kognitivne funkcije.

Istakli smo da su razlike u radnom vremenu važne za održavanje funkcioniranja kognitivnih funkcija kod sredovječnih i starijih osoba. To znači da bi u srednjoj i starijoj dobi radno vrijeme moglo biti efikasno u održavanju kognitivnih sposobnosti. ”

Razlog zašto je rad više od 30 sati sedmično štetan za mozak, dok je manje radnog vremena dobar još uvijek nije jasan. McKenzie opisuje to djelo kao mač s dvije oštrice.

„Iako posao može stimulirati moždanu aktivnost, dugo radno vrijeme može izazvati umor i stres, što može narušiti kognitivne funkcije.

Rad sa punim radnim vremenom (40 sati sedmično) i dalje je bolji nego kada se radi u smislu održavanja kognitivnog funkcioniranja, ali to ne povećava pozitivne efekte rada “, napominje on.

Važno je napomenuti da će se rezultati vjerojatno razlikovati od države do države, ovisno o praznicima.

Vrlo je teško kontrolirati sve faktore koji doprinose konačnim rezultatima takvog istraživanja (uključujući izbor oko radnog vremena i vrste posla), ali svakako ideja o radu s punim radnim vremenom do 67. godine izgleda neprivlačno.

Glavna stvar je da je rad s punim radnim vremenom vrlo štetan za mozak kod ljudi starijih od 40 godina, pa bi vlade trebale to uzeti u obzir i preispitati godinu penzionisanja.

Trenutno američka državna penzija za osobu rođenu 1989. započinje u 68. godini, što šteti zaposleniku, a poslodavcu neproduktivno.

Šta mislite o tome?